Od borbe za svaki gram do prehrane bez glutena za cijelu obitelj

bezglutenska priča predjsednica udruge celijakičara sz hrvatske

Današnja bezglutenska priča ispričana je od strane Marije Goričanec – predsjednice udruge oboljelih od celijakije sjeverozapadne Hrvatske. Evo kako je započeo bezglutenski život njezine obitelji:

 

Prije 20 godina, rođenjem kćeri, u našu obitelj došla su dva člana, iako u tom trenutku to nismo znali. To smo saznali sedam mjeseci kasnije. Iako je bila na prsima, od prvog dana nije bilo u redu. Stalno nemirna, ako nije bila na prsima, vrištala je od bolova, grčeva – spavanje je bilo nepoznati pojam.

Takvo stanje trajalo je mjesecima. Od strane liječnika sve je bilo u redu. Slabo je dobivala na težini – sa šest mjeseca težila je 6280 grama. Krenuli smo s voćnim kašicama, kuhanim povrćem, rižolinom. Kad je imala sedam mjeseci, dodali smo čokolino i tada je sve krenulo.

Mislili smo da nam je do tada bilo teško, ali ono što je tek slijedilo nismo mogli ni zamisliti. Stalni proljevi, kisele stolice, sve što bi pojela kroz par minuta izletjelo bi dolje van. Završile smo u bolnici na pretragama, infuzijama. Nije imala snage više ni vrištati, ostala je bez glasa, gubila je na težini. Doslovno smo vodili borbu za svaki njezin gram.

U svemu tome, imali smo sreće što je dječji odjel vodila dr. Jungvirth (pedijatar i dječji gastroenterolog), koja je naslutila o čemu se radi i započela pretrage. Tada se tih trideset dana u bolnici činilo kao vječnost, no danas kad čujemo da prođu i godine do postavljanja dijagnoze, svjesni smo da smo stvarno imali sreće.

Dijagnoza naše sedam mjeseci stare kćeri glasila je – glutenska enteropatija ili poznatija kao celijakija. Nismo imali pojma koja je to bolest. Mislimo u tom trenutku,dobro je, nije nešto strašno. Dobit će terapiju i sve će biti u redu, ali na odgovor liječnice opet tonemo. Nema lijeka za tu bolest, stroga bezglutenska prehrana jedini je lijek za oboljele od celijakije. I tako je gluten prije dvadeset godina postao naš „smrtni“ neprijatelj.

Oporavak je bio dugotrajan i težak, naknadna biopsija tankog crijeva pokazala je da nema crijevnih resica. Nikakva hrana nije dolazila u obzir osim posebnog pripravka iako je i on najčešće izletio dolje van. Proljevi nisu prestajali. Za četiri mjeseca uspjela je dobiti na težini 770 grama.

Na svoj prvi rođendan imala je 7600 g. Nakon godinu dana za drugi rođendan imala je 9730 grama. Pišem u gramima jer nam je to bila mjerna jedinica za njezinu težinu, svaki njezin dobiveni gram bio nam je zlata vrijedan.

Kad je prošla dvije godine polako smo krenuli s hranom. Kuhana mrkva, krumpir, smeđa riža, miksati svaki obrok. Postepeno dodali piletinu, karfiol. U trećoj godini uveli smo mlijeko, jaja, tjesteninu bez glutena. Rijetke stolice nisu prestajale do njezine četvrte godine. Zapravo je prvu normalnu stolicu imala sa četiri godine.

U to vrijeme je nekako započela naša potraga za bezglutenskim proizvodima koje se uglavnom moglo naći u ljekarnama. Brzo smo shvatili da u trgovinama nećemo ništa naći i da moramo sami započeti pripremati bezglutenska jela.

Informacija ni za lijek, povremena druženja u bolnici na dječjem odjelu, rijetke radionice ,uglavnom prepušteni sami sebi.
Učili smo na vlastitim greškama, pokušavali pripremiti nešto „jestivo“, posebno kruh. Jednoga dana, naša mala bezglutenka izjavila je da želi jesti ono što jedu mama, tata i njezina dva starija brata. Naša kuhinja postala je bezglutenska. Tada smo postali svjesni da je celijakija postala član naše obitelji kojem se svi moramo prilagoditi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *