Naš život bez glutena

Zivot_bez_glutena

Gledaš film, u nekom trenutku glavna glumica sjedi u restoranu i pojede nešto. Valja se po podu, guši. A meni nije bilo previše jasno. Ok, alergije, ali na hranu? Pa to je nešto od čega živimo.

Ne obraćaš pažnju, jer ipak je to još jedno filmsko pretjerivanje i onda jednog dana, odeš kod doktora sa klincem. Nije mu dobro, stalno ga boli trbuh, napuhnut je i ima problema sa stolicom. Naprave se testovi i doktorica nas pošalje u bolnicu na daljnje pretrage.

I onda grom iz vedra neba. Doktorica gleda nalaz i kaže da vam dijete ima celijakiju. Mi se gledamo i pitamo „celi što?“, kakva sad celijakija, kakav sad gluten? Nikad čuo za to u životu. Kaže žena ona je čula da netko od nekoga tamo negdje ima to nešto da ne smije jesti kruh.

Sve to fino nama doktorica pojasni, no mi u šoku. „Imate u ljekarni brašno bez glutena“ i naravno prvo pičiš u ljekarnu i kupiš to brašno. Cijena je prava sitnica, samo nekih 42 kn u to vrijeme,davne 2007. godine.

I sad treba ispeći kruh, tražiš po netu i nalaziš neke šture informacije, pečeš, mučiš se. Iz tog se doba zajedničkog života najviše sjećam ženinih suza i očaja. Ona nemoć kad se osjećaš tako nesposobno. Sjećam se i da smo nekako jako često jeli piletinu i rižu.

I onda kako se vijest širila po obitelji, uletava sestra sa informacijom „kumovi u Istri imaju klinca koji isto ima celijakiju“, i tako ona nas spoji sa gospođom Anđom u Istri, kojoj smo i danas zahvalni na svim savjetima i potpori u početku našeg života sa celijakijom.

Uskoro nam dolazi 9-ta godišnjica našeg života bez glutena, najvažnije je što je Nikola prihvatio celijakiju kao dio svojeg života.